back to top
29 C
Čapljina
Četvrtak, 13 lipnja, 2024

Bicikliranjem do cilja

Svoj prvi bicikl dobio sam na dar od krizmanog kuma i to prilično kasno – po završetku prvog razreda srednje škole. Prije toga imao sam željeznu trokolicu koju je tata proizveo u svojoj garaži. Bilo je to simpatično prijevozno sredstvo dok bih se puštao niz najveću ulicu u svome selu, ali je bila doslovno teret kada bih istu morao nositi na leđima uz ulicu. Stoga, kada je u moje ruke stigao bicikl s brzinama bio je to preporod.

Osim kratkih seoskih relacija toga ljeta, 2000. godine, odvozio sam prvu malo ozbiljniju relaciju. Naime, roditelji su pošli kod sestre u selo udaljeno od našega nekih 17-ak kilometara. Odbio sam poziv da idem s njima, a sve s jednom namjerom – uputiti se odmah za njima. Da sam im rekao što planiram ne bih ni postigao cilj. Pokojnoj baki sam rekao da se idem vozati na prugu te da ću se brzo vratiti. Da sam i njoj iznio namjere vjerojatno bih joj od brige skratio život za osam godina.

Vozio sam nekih desetak kilometara starom Ćirinom trasom koja je danas od Čapljine do špilje Vjetrenica pretvorena u pravu biciklističku stazu. Potom je uslijedilo penjanje na Trebinju. Naišao je tadašnji župnik na Trebinji i samo me je gestom ruke pitao što sa mnom nije u redu. Nasmijali smo se i nastavili svoje putovanja. On u svome autu, a ja na svome ljubimcu. Pojavljivanje pred obitelj bilo je šokantno. Zašto, kako, čemu? Odmah sam ih smirio istaknuvši da o tome razmišljam već danima. Ispovijed koja je počela pred njima završila je pred bakom, ali preko telefona. Smračilo se pa se nisam vratio na biciklu, nego se bicikl vratio u autu.

Desetak godina nakon toga prijatelj i ja odlučili smo desnom stranom Neretve biciklima otići u Mostar. Bio je prekrasan proljetni dan, a prekrasno je bilo i iskustvo. Hladovine raskošnih stabala tik do hladne Neretve, uz kačkete, čuvale su nam glave od jakoga sunca. Pojedini vozači automobila kao da bi pomislili da nema razloga ni čuvati te glave jer vjerojatno u njima nema ništa. Parkirali smo svoja bicikla na Rondo i popili kavu. Prijatelj je svoje vratio automobilom kući i za par dana otišao na privremeni boravak u Ameriku. Za nekih mjesec sam u društvu sebe samoga preko Čitluka biciklirao do Čapljine. Što li su tek tada pomišljali vozači autobusa koji su me pretjecali na Kobilovači?

Prošlo ljeto sam kupio novi bicikl. Već sam društvene mreže kitio fotografije pojedinih aktivnosti koje sam u društvu dragih osoba izvršio na biciklu. Prijatelj s kojim sam putovao na sjever prije par godina ovoga puta pravio mi je društvo putujući na jug – na ušće Neretve u Opuzen. Nabavio sam i dječje sjedalo kako bi mi društvo pravila i kćerkica. Em je zdravo, em je odmor za psihu i dušu, em je besplatno. A o njegovanju važnih odnosa da i ne govorim. Čim sam neki dan vidio da je danas Svjetski dan odlaska na posao zimi biciklom znao sam što ću učiniti. I učinio sam. Nastojat ću da današnji potez ne bude samo jednokratna podrška inicijativi, nego da ostane zabilježen kao prvi dan mog konkretnog uključenja u svakodnevno bicikliranje.
Ante Bender/blogspot.ba

Najave i promocije

Related news