Današnjim stanjem u Bosni i Hercegovini malo tko bi bio zadovoljan, o čemu zorno ilustrira neprekinuta rijeka iseljenika koja već četvrt stoljeća curi različitim intenzitetom, a sa sadašnjim generacijama bi još manje bili zadovoljni naši pređi. To je zaključak koji se nameće poslije posjeta Milama u općini Visoko, stolnom, sabornom mjestu, te krunidbenom i grobnom mjestu kraljeva srednjovjekovne Bosne. Mile koje se danas nalaze u središtu gusto naseljenih Arnautovića, nije lako ni pronaći. Ne može se reći da nema smjerokaza, ali ono što postoji je nedovoljno da bi putnik namjernik stigao na odredište. Zahvaljujući nesebičnoj telefonskoj pomoći fra Ivana Nujića, tajnika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, jedine u BiH, ipak stižemo do cilja.
Zanimljivo, jedno vrijeme iz grada do oko dva kilometra udaljenih Mila nepogrešiv smjerokaz su table na kojima piše – Arheološki lokalitet Mile i Institut sevdaha, koji se nalazi u obližnjim Mulićima. Međutim, pri skretanju na autocestu obilježja se gube, tako da putniku namjerniku nije lako. Kad se provučete uz sami izlaz na autocestu opet se nastavljaju, do pred sami lokalitet, kada ih nema, pa u tom slučaju spas je u prolaznicima.
Mještani znaju o čemu je riječ, ljubazno daju smjernice, ali već rekosmo prizor nas je razočarao. Nismo baš očekivali prostranu poljanu, što se podrazumijevalo pod krunidbenim mjestom, međutim ipak nismo mislili da je lokalitet tako stiješnjen, sveden na nekoliko stotina kvadrata. Još manje smo očekivali da to tako značajnog arheološkog odredišta vodi tako uzan put za kojeg smo s prvom, pretpostavili da je trasa nekadašnje uskotračne pruge. Uglavnom, ono što se danas u Milima vidi, su ostaci franjevačke crkve sv. Nikole. Da je bila riječ o iznimnoj građevini svjedoče prekrasni kameni blokovi, ostaci nekadašnjeg zdanja.
Na stranicama Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika otkrivamo da je „Arheološko područje Mile / Arnautovići – mjesto stanka bosanske vlastele i mjesto krunisanja, te grobne crkve bosanskih vladara, proglašeno nacionalnim spomenikom“, 2. srpnja 2003. godine. Zanimljivo, na samom lokalitetu ne stoji natpis Mile, nego Mili što je u stvari naziv za grad Mili (Mel), čiji se ostaci danas vide na desnoj strani rječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu, gdje je bilo sijelo župe Mili, koja se prostirala s obje strane Bosne.
Prema gradu Mile, s lijevu stranu Bosne, u obližnjim Muhašinovićima, Kulin ban je podigao svoju crkvu, od koje se našao natpis na nadvratniku ulaza u crkvu. Ban Stjepan II Kotromanić 1340. podigao je na lijevoj strani rječice Goruše kod njezina utoka u Bosnu franjevački samostan i veliku trobrodnu crkvu sv. Nikole, u kojoj je izgradio grobnicu u apsidi za se i za svoju vladarsku obitelj. U tom samostanu bilo je sijelo vikara bosanske vikarije i kustodije, kada se vikarija oko 1348 razdijelila. Od događaja iz prošlosti vrijedi izdvojiti da je u Milama okrunjen i prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, 1377. godine, a otkrivena je i njegova grobnica. Do pronalaska Mila obično se mislilo da je kralj Tvrtko krunisan u Mileševu u Srbiji, što se istraživanjima koja su obavili Pavo Anđelić i Đuro Basler, promijenilo.
Na lokalitetu smo u igri zatekli učenice šestog razreda Nejru i Hanu, koje o lokalitetu znaju osnovne podatke. Kazale su nam kako su posjetitelji rijetki, a Hana koja oko glave nosi tradicionalnu maramu, dodala je kako bi voljela u Mile doći sa školom. Od hane i Nejre doznali smo da se Mile izgovara s dugouzlaznim akcentom na i, odnosno kao Miiile. Naravno, da je neka sretnija država dio naselja bi se izmjestio, put proširio, a arheolozi bi kopali….
Tekst i foto: D. Musa