Stanovnici Hutova i okolnih naselja ga jednostavno zovu Grad, međutim današnji izgled zdanja, a i njegov historijski slijed daleko su od toga da bude u današnjem smislu riječi ‘grad’.. Izgled i raspored njegovih bedema i zidova odaje sliku srednjovjekovne tvrđave, koja po svemu sudeći ima i znatno starije temelje. Na antičke korijene Grada upozorio je još u 19-om stoljeću Kosta Herman, u što se uklapaju i tvrdnje Đure Baslera koji govori o antičkim, odnosno rimskom temeljima zdanja. Jasno kao i u nizu sličnih primjera u Hercegovini, te navode bi tek trebalo istražiti.
U zadnjih dvjestotinjak godina, tj. u sačuvanoj narodnoj predaji, Grad se veže za zloglasnog Mehmed-bega, poznatog kao Hadži-beg, zloglasnog polubrata hercegovačkog paše Ali paše Rizvanbegovića Stočevića. Zanimljivo, Hadži-beg je poginuo u Stocu pri napadu na polubrata ili je od strane njegovih pristaša ubijen. Hadži beg je htio iskoristiti napad pristalica Husein-kapetana Gradaščevića, Firdus-kapetana iz Livna i Osman-bega Manova iz Mostara te im se priključio o napadu na polubrata Ali-agu. Za razliku od kapetana Gradaščevića i njegovih pristaša, Ali-aga je bio vjeran sultanu. Uglavnom koncem ožujka 1831. godina prema pisanju Koste Hermana u „mahali Uzunovići“ stiže smrt zloglasnog Hadži-bega.
Da nije bilo Hadži-begovih zločina i suradnje s Francuzima, to kratko vrijeme u historiji hutovskog Grada ne bi vrijedilo ni spomena, jer njegov značaj i povijest znatno nadilaze vrijeme i prilike jednog raspusnog velemože, čija je pojava zakasnila bar par stoljeća. Sa Francuzima, odnosno generalom Marmontom, Hadži beg je stupio u kontakt za obrane Dubrovnika od crnogorsko-ruske vojske. Jednom zgodom sa „svojom družinom“ kako piše Kosta Herman, Francuzima u pomoć priteče Hadži-beg u najvažnijem trenutku bitke, te tako zadobi njihovo povjerenje.
Međutim, bez obzira na izgled pojedinih zdanja i natpise na arapskom očito je Grad kroz historiju imao veliko značenje. Na to upućuje njegov položaj. „Stari hutovski Grad smješten je na strateški najvažnijem klancu u donjoj Hercegovini“, piše dr. don Ivica Puljić u časopisu „Vrutak“ broj 2. 1999. godine. Jednostavno sa zapada visoki masiv Žebe obara se u dolinu Neretve koja je kroz povijest plavila cijelu deltu, pa je veći dio godine to područje bilo neprohodno, a s jugoistočne strane brdo Gradina na koju se nastavlja brdski masiv sve do kraja Popova polja. U takvoj situaciji posve je jesna uloga prijevoja na kojem su ostaci današnjeg Grada kako kažu Hutovljani, kroz povijest od Ilira, Rimljana… Svakako da bi već i sondiranje otkrilo niz zanimljivih podataka, a tek istraživanje. Na sreću ili nesreću sve je za sada pod zemljom, s tim što poneki grabežljivac na dvije noge „posudi“ po koji fino klesani kamen za ukras.
Naravno, hutovski Grad, dočekuje sve one koji preko visoravni Hrasna putuju prema bh. rivijeri. Samim tim mogao bi se puno bolje upravo u turističke svrhe iskoristiti, samo da je inventivnosti. U tom smislu bili bi iskoristivi i general Marmont, kao i zloglasni tlačitelj Hadži-beg.
Tekst i foto: D. Musa