back to top
26.8 C
Čapljina
Ponedjeljak, 15 srpnja, 2024

Netipični stogodišnjak Višićanin Jozo Zvono proslavio 102 rođendan

Jozo Zvono iz Višića kraj Čapljine, netipičan je stogodišnjak. Obično ljudi koji dožive duboku starost, vezani su za kraj i mjesto iz kojega potječu. Pričaju priče o posebnom režimu ishrane, mlijeku, kefiru – što je svojedobno bila životna filozofija stogodišnjaka sa Kavkaza, uhodanom ritmu života… Mentalno vitalni i razgovorljivi Jozo ima posve drugačiju priču.

„Nema što me u životu nije tralo. Majka mi je umrla na porodu“, počinje Jozo svoju oporu životnu storiju koja je i doslovce borba čovjeka, borba ljudske jedinke, za opstanak.

„A, kako sam, nema ništa nego ove zglobine, ove košćurine se drže jedna za drugu“, odgovara Jozo pomalo sarkastično na upit o zdravlju, pa nastavlja:

„Muči me prostata, nemam urednu probavu, jedem dijetalnu hranu. Rođen sam 15. petog, 1915. u Trebinji kod Ravnog. Kako je majka umrla, dvije moje tetke nosale me jedna do druge koja je tu godinu imala bebu. Svaka se gledala otarasiti toga, nema ni svom djetetu što dati da posisa, a kamoli još meni. Što ima muka ja sam ih u ovom mom vijeku proživio! Što sam kroz te radove i ratove prošao, mogao bi dva dana pričati.

Čim sam prohodao, tetka me nosila, čuvala ovce i čuvala mene pod onom kabanicom. U šestoj godini krenuo sam u školu, završio sam četiri razreda. Imao sam neku malu tablicu, pisalo se k’o da paraš staklo, malo neke spužvice… Sve je to bilo neuredno, nemogućnost tog vremena, poratnoga. Otac mi je bio unekoliko invalid, učio me prihvatiti se volova i orme. Imali smo 21 dulum zemlje u Popovu polju. Teško sam ja to mogao, ali bilo je sile da moram. Oralo se za vodom, kako opada voda, tako da bi ufatio vlage da može niknuti, oralo se. Volovi dobri ako bi tri duluma za dan mogli uzorati. Sve se s brda nosilo volu i težaku. Čujem, pričaju, sad sva ta sela pored ondašnje seoske pruge napuštena, narod odselio u Dubrovnik. Voda se nosala u tikvama, sad ide rijeka posred polja, betonirana, ali ljudi odlaze… Teško sam ja preživljavao, zaista, pa vojske.

Sedam godina sam bio u raznim vojskama. Daj uči u ono doba kad sam više prispio u toj vojski kako se kazalo onda starojugoslavenskoj. Bilo neurednosti, gonio te toga vremena, ti vojnici oficiri kako bi rekao, bespotrebno za malu sitnicu te ošamari. Napravi od vojnika luđaka, da sam imao i nešto škole…“

Ubrzo nakon skidanja uniforme starojugoslavenske vojske, uslijedio je Drugi svjetski rat. Jozo je najprije nosio domobransku uniformu, zatim njemačku.

„Uči one komande, svaka drugačija“, primjećuje Jozo, koji je kraj Drugog svjetskog rata dočekao u partizanima. Našao se u zarobljeništvu, zapovijed je bila – tko će ostati ovdje, a tko ide s nama. Važući – što bi bilo bolje, u strahu za goli život, Jozo je iskoračio za prijateljem i našao se u partizanima. Zadnju akciju imao je na Zelengori, 1946., gdje su hvatali četnike.

Međutim, tu kao da životna iskušenja tek počinju, najprije je kruh zarađivao u Dubrovačkom primorju, zatim seli u Slavoniju, pa Sloveniju, gdje je bio šumski radnik. Na kraju se skrasio u Višićima, a rukovanje motornom pilom dobro mu je došlo, jer se moglo od tog posla živjeti i zarađivati. Mirovinu je zaradio u ondašnjem HEPOK-u, trenutačno živi u kućanstvu s obitelji sina Viktora. Drugi sin Tomislav, poginuo je na početku Domovinskog rata, devet godina mlađa supruga Cvijeta umrla je prije deset godina. Zadnjih godina je oslijepio, ali još je uspravan, memorija i grlo ga služe, a smrti se kaže ne boji. Fizičku aktivnost i odmjerenost, drži bitnim za dug život.

Tekst i foto: D. Musa

Najave i promocije

Related news