Naslovnica Vijesti Ivica Perutina (Vinarija Lug) – Tata ga je “izbetonirao u vinogradu” i...

Ivica Perutina (Vinarija Lug) – Tata ga je “izbetonirao u vinogradu” i od mrzitelja pretvorio u obožavatelja vina

Kad se Ivica Perutina, vlasnik Luga, najmlađe hercegovačke vinarije, pred sam kraj rata vratio iz hvarskog izbjeglištva u svoje rodne Crniće, bio je prvo i jedino dijete koje se tada uopće vratilo kući u to potpuno spaljeno selo negdje na pola puta između Čapljine i Stoca. Njegova mama Jozefina, koju svi znaju kao Finku, i danas iz tog razdoblja čuva isječak iz Slobodne Dalmacije na kojoj je fotografija njezina sina koji se s pištoljem igra među opustošenim i devastiranim kućama.
– Da, to sam ja na fotografiji. A pištolj sam dobio od Hrvatske vojske. U Slobodnoj Dalmaciji su fotografiju potpisali kao „dječju igru u odgovarajućim kulisama“! Imao sam tada nepunih pet godina, prisjeća se Ivica tog razdoblja kad se zbog ratnih neprilika moralo ubrzano odrastati.
Bio mu je to, u stvari, drugi povratak doma, jer ga je već 1991. godine, kao bebu, nakon što su rezervisti JNA okupirali Dubravsku visoravan, mama Finka na nekoliko tjedana odvela u Brist nedaleko od Ploča.
– Kad smo bježali prvi put, po povratku nas je sve dočekalo manje-više u redu, ništa nije bilo oštećeno ili spaljeno, izgorjela su nam samo dva velika stoga sijena. Onda smo, opet, 11. travnja 1992. godine, morali ići, ovaj put smo završili na Hvaru. U selu su bili ostali samo muški, vjerovali su da će oni tu nešto uspjeti. No, za nekoliko dana su i oni dobili zapovijed o povlačenju da bi onda pješice, preko Svitave, izašli u Metković, bili tamo desetak dana i onda se uključili u 116. brigadu HV-a. Ja i pokojna mama i četvero djece smo bili na Hvaru i naša vojska se nekako vratila na Svetog Antu. I tada smo sve bili ostavili u kućama, vratili su se samo muški, možda neka žena. Ja sam se vratila u srpnju 1992. godine, i sin Slaven, ovaj stariji, mi se tada već bio obukao u uniformu, premda nije imao 18 godina. Tako sam ja bila s njima, jer kad bi se oni vratili sa crte obrane, nešto bi im oprala i skuhala. Ivica i dvije kćeri su još godinu i pol bili na Hvaru. Drugi put, nažalost, kuća je bila u potpunosti uništena. Suprug Boško je bio preponosan i nije htio ni pomisliti da spavamo u nekoj od tuđih napuštenih kuća. Htio je da budemo svoji na svome, makar spavali u štali! Tako je i bilo, doslovno smo i spavali u podrumskim prostorijama koje su nekada bile štala, a između improviziranih kreveta svuda su bile kante u koje je kapljala kiša koja je prolazila kroz razvaljeni krov, prisjeća se Finka.
Ivica pamti, pak, da, ni sam ne zna kako, jedino što je ostalo nedirnuto bio je očev kamion, staro MAN-ovo „Njuškalo“, koje će, pokazalo se, postati generator obiteljskog dizanja iz pepela. A mala podrumska prostorija u nekadašnjoj štali, u kojoj su svi spavali kao sardine po povratku u selo, kasnije će postati zaštitni simbol jedne od najljepših malih vinarija u Hercegovini. Jer, Ivica dobro pamti i ne želi to nikada zaboraviti da je iz tog minijaturnog podruma, u kojem je moglo stati tek nekoliko barika vina i loze, krenula priča o Vinariji Lug.
– Tu smo prije sve odlagali, u tom malom podrumu, gdje su dva barika s lozom, tu smo držali svo vino, tu su naši počeci, a u ratu nam je služio kao sklonište, jer svuda su padale granate. A kad je otac došao na ideju o podrumu i povećanoj proizvodnji, sve smo srušili prije sedam godina i iznova sve napravili. Taman kad smo sve završili, tatu je pogodio infarkt i umro je. Mali podrum smo ostavili i treba se dobro sagnuti za doći do njega, ali, neka, on će nam uvijek biti podsjetnik i na početak naše vinske priče i na našeg oca koji je bio veliki radnik i, vrijeme pokazuje, još veći vizionar, priča Ivica.

Samo za neupućene natpis na zidu vinskog podruma – „Bolje miješati alkohol nego beton!“, može ostaviti bezbroj upitnika iznad glave. Jer, upućeni jako dobro znaju da je miješanje betona core business obitelji Perutina, a koji je i stvorio uvjete za podizanje njihove vinske priče.
– Pokojni otac je i prije rata otišao u Njemačku, zaradio neki novac, kupio Magirusa Deutza, a onda ga je prodao i kupio mali kamion, s dvije osovine, MAN-ovo „Njuškalo“, u kojem je prevozio sve što je trebalo. Recimo, ide u Gacko, istovari turu pijeska, a vrati se pun gnojiva! Malo je prije rata bilo prijevoznika, jako se dobro živjelo od toga. Dobro se plaćalo, napravio je dobru kuću. Kupio dobar auto..
– Mercedes?
– Ne, bio je to Opel Record.
Legendarno Njuškalo je preživjelo i okupaciju sela i cijeli rat, a obiteljska legenda kaže da je Boško, prije nego što su bili napustili selo, presjekao na kamionu neke žice i crijeva te da palikuće to nisu znali popraviti pa kamion nisu ni dirali.
– Boško je bio u vojnoj odori sve do 1994. godine. Nikada neću zaboraviti kad mi je jednog dana rekao:
– „Ženo, ja bih izašao iz vojske, ovome nema kraja! Kuća je izgorjela, nemamo ništa, moram nešto napraviti!“
– Kako je najavio, tako je i napravio, razvojačio se, pokrenuo firmu, a jedinih preostalih 5.000 njemačkih maraka ušteđevine uložio u kupnju bloketare i proizvodnju betonskih blokova. Bilo je to u kolovozu 1994. godine i bio je to nevjerojatan rizik, priča Finka.
Tako je Ivicin tata skupio radnike, pokrenuo proizvodnju, ali betonski blokovi su se iz mjeseca u mjesec samo gomilali – nitko ništa nije kupio. Sve je mirisalo na propast, a „Njuškalo“ je bio posljednji adut, jer Boško je računao da prodajom kamiona uvijek može namiriti neisplaćene plaće radnicima. Ali, iznenada se sve otvorilo…
Bošku je pokojni brat našao kupca iz Čitluka koji je hitno trebao 2.000 betonskih blokova.
– Ta narudžba kao da je bila signal za početak radova po cijeloj Hercegovini, odjednom više ne možeš stići proizvesti kolika je bila potražnja. Radilo se dan i noć, a onda je tata odlučio kupiti betonske miksere i pumpe, bio je prvi koji je u Hercegovini kupio betonsku pumpu, nijedna nije postojala. Radilo se od Trebinja i Nevesinja do Gruda, Mostara, a jedno vrijeme se vozilo i u Hrvatsku. Bez njega se u Hercegovini nije mogla zamisliti gradnja imalo zahtjevnijeg objekta! Imali smo uvjerljivo najmoderniju mehanizaciju na terenu. Imali smo dvije betonske pumpe, jednu veliku dometa 38 metara, jednu malu dometa 20 metara, sedam miksera, dva krana, a onda je otac kupio i separaciju i preradu pijeska 1999. godine i nastavio se širiti dok nije došao do brojke od 35 zaposlenika, priča Ivica.

– Te godine kad je Boško kupio separaciju imao je u Krapinskim Toplicama operaciju srca. Kad je došao iz bolnice, onako nikakav i jadan čuo je da njegov krizmani kum prodaje separaciju. I prvo je ponudio Bošku:
– „Kume, bi li je ti kupio, ja bih je prodao, ne moraš odmah sve dati!“
– Otplaćivali smo dvije godine da bi potom odmah kupio i betonaru, u osam šlepera smo iz Njemačke dovozili dijelove, prisjeća se Finka.
– I tada, kad je uspio, svima je to htio i pokazati pa je kupio Mercedes plativši ga tadašnjih 40 tisuća njemačkih maraka, priča Ivica. I dodaje:
– Tati je novac bio samo platežno sredstvo, obožavao je raditi, novac mu nikada nije bio prioritetan. Ta kupnja Mercedesa bila je, u stvari, vrisak od sreće što se relativno brzo oporavio i počeo stvarati obiteljske temelje za budućnost!
Finka dodaje da je Bog njezinom suprugu razvidno „dao smisao za biznis, snaći se i napraviti pravi posao“.
O vinu se u obitelji Perutina uvijek pričalo s divljenjem. Ivica kaže da je njegov otac uvijek spominjao djedovu kavanu Dubravka u Crnićima koja je vino za potrebe svojih gostiju „plaćala suhim zlatom“.
– Vino nisi mogao dobiti! Često smo bili u situaciji da se htjelo kupiti vino, i bio si spreman platiti ga koliko god treba, ali nisi ga mogao dobiti. Nema ga! Moralo se biti dobar s proizvođačem da ga tebi proda i da ga ne proda nekome drugome.
Tako je i pokojni Boško prije 40-ak godina odlučio posaditi 800 loza, poslije rata je kupio novu zemlju, za novih 2.000 loza, jer, priča Ivica, „htio je proširiti proizvodnju vina kojeg je kanio, kao poklon, dijeliti svojim prijateljima i poslovnim partnerima“. Kasnije je uzeo „još jedan komad zemlje“ na kojem je posadio još 1500 loza. Tako je, postupno, rasla priča o temeljima Vinarije Lug. No, najzanimljivije je da njezin današnji „gazda“, mlađahni Ivica, tada „vino nije mogao očima vidjeti“! Štoviše, taj božji nektar mu je smrdio. Kad bi nekome trebalo natočiti čašu vina, uvijek bi molio mamu Finku da to obavi umjesto njega, čak mu je i to bilo gadljivo.
– I tako je to sve bilo do prije desetak godina. Ne znam ni sam kako je do toga došlo, eto, odjednom se pojavilo… Kako je otac počeo proizvoditi vino za poklone, ljudima se ta vina počela sviđati pa su znali doći do njega i tražiti veću količinu, ali inzistirajući da plate – bilo im je neugodno tražiti još da bude i besplatno. Nismo imali ni vinariju, radilo se nekako amaterski, sve dok ocu prije sedam-osam godina nije sinula ideja da bi vino moglo postati ozbiljna priča. Onda je kupio još jedan komad zemlje i zovnuo me:
– „Kupio sam onu gore zemlju, jesi li za to da sadimo još loza i počnemo se ozbiljnije baviti time? Ako ti nećeš, neću ni ja!“
– Zanimljivo, ali sve te parcele, koje je postupno kupovao, bile su međusobno vezane, tako da je to sada sve jedan veliki vinograd! Kad me pozvao da „uozbiljimo“ vinsku priču, mislim da je meni tek tada „kliknulo“ da bih se u tome mogao dobro naći i snaći.

Ivica je u svom društvu poznat kao „slavuj“, čovjek koji pjesmom podiže atmosferu. U crkvenom zboru je pjevao, ali i svirao bugariju. No, o karijeri pjevača nikada nije ni razmišljao, jer, u skladu s hercegovačkim tvrdim i tradicionalnim vjerovanjem – tamo gdje se ne primiš motike, nema ni novca! Kao i svi drugi „iz poduzetničke obitelji Perutina“, i on je po svršetku školovanja „prvo položio ‘C’ i ‘E’ kategoriju“, a priča o poslovnom carstvu koje se podiglo preko Magirusa Deutza i MAN-ova „Njuškala“ u njemu je samo podgrijalo vjeru da treba nastaviti obiteljski posao. Vino i loza mu uistinu nisu bili u primisli.
– No, kako sam s ocem ulazio u vinsku priču, sve mi je to postajalo draže. I zavolio sam sve do te mjere da bih se samo time mogao baviti, ali, nažalost, od toga se ne može živjeti, potpuno je ekonomski neisplativo. Da od toga mogu imati pristojniji život, prestao bih se baviti građevinskim poslom, uzeo bih još zemlje i posadio još vinograda i samo se time bavio, cijeli bi se dao u taj posao.
Ivica tvrdi da su njegove ambicije imati vinograde u svom vlasništvu i ne proizvoditi više od 10 tisuća butelja vrhunskog vina. A da uistinu misli tako, ilustrirao nam je primjerom iz berbe 2018. godine kad je „četiri tone masno plaćene blatine pretvorio u rakiju, jer nije bila dobra za vrhunsko vino“!
– Nije mi, dakle, imperativ pošto poto proizvesti vino!
Svoje prve butelje, za koje je čak dvije godine čekao administrativno rješenje o puštanju u promet, predstavio je široj javnosti na međugorskom vinskom festivalu BLAŽ 5. rujna 2019. godine. I za njih doživio nepodijeljene pohvale!

Kad je s ocem pokretao vinsku priču, jedna od tema njihovih noćnih rasprava bila je i – naziv vinarije. Nisu htjeli u prvi plan gurati svoje prezime, jer nisu htjeli da se njihova vina povezuju s njihovim uspješnim biznisom. Nisu htjeli niti neke latinizme ili anglicizme, jer nisu htjeli nešto što nije u duhu podneblja u kojem rade i žive. Htjeli su vinariju nazvati po nečemu što će, kad vina krenu u svijet, pričati priču o rodnim Crnićima. Eto, tako su došli do Luga, što je u Crnićima naziv za lokaciju poznatu po pepeljastoj zemlji na kojoj se nalaze njihovi vinogradi.
– Tu je bilo nekih 20 duluma zemlje koja je vrlo specifična, pjeskovita, odlična za vinograde! Kad smo tu zemlju kupili, tamo su bila ogromna stabla koja smo mi morali iskrčiti. A vinogradi su tamo bili davno ranije, nailazili smo mi na panjeve koji su bili stari bog zna koliko godina! Čak smo našli i jedan njemački šljem, toliko je sve bilo zapušteno!

U superuspješnoj poslovnoj priči, koja je kroz Vinariju Lug dobila i svoj uspješni vinski dodatak, Ivica Perutina će uvijek u prvi plan stavljati uspomenu na svog oca, Boška Bokana Perutinu, glavu obitelji i velikog filantropa koji za života, nažalost, nije ispunio svoj veliki san o zajedničkom odlasku u Ugandu s bivšim crnićkim župnikom don Vinkom Ragužom i pomaganju tamošnje misije Kćeri božje ljubavi među kojima je i njihova župljanka Bogdana Markić.

vinskeprice.com