Zahuktala se treća sezona serije “Novine” redatelja Dalibora Matanića i scenarista Ivice Đikića, a u njoj pratimo zakulisne igre u hrvatskom pravosuđu. Jednu od bitnih uloga u ovoj hit-seriji igra i Zdenko Jelčić (73), čapljinski glumac koji je maestralno odglumio Blagu Antića, špijuna koji je siva eminencija mnogih događaja u seriji. Dobro poznato lice stariji gledatelji pamte i po ulozi kapetana Ljube u seriji “Kapelski kresovi” redatelja Ivana Hetricha, ali i mnogim drugim zanimljivim ulogama.
U tijeku je treća sezona “Novina”. Kako ste zadovoljni radom na seriji i svojom ulogom Blage Antića?
Jako sam zadovoljan upravo zato što obično u serijama prva sezona bude dobra, a druga i treća slabije. Ovdje je obrnuto. Prva i druga sezona bile su jako dobre, a ova je odlična. Zapravo smo napredovali u trećoj, a mislim da je i cijela ekipa napredovala u odnosima, pa i Matanić u režiji, a i Đikić je dosta naučio.
Pa i vaš lik sad više dolazi do izražaja, kada u trećoj sezoni pratimo zakulisne igre u sudstvu?
Ja se u sudstvo slabo razumijem. Naravno, pročitam o tome u novinama kako bih se obavijestio, ali nisam toliko zainteresiran za te stvari. Ima jedna lijepa rečenica koju često koristim – Napredovao sam u ravnodušnosti. Prije snimanja treće sezone počeo sam se malo više interesirati za to, pa sam shvatio da ima dosta nepravilnosti. Ako toga ima, onda to i treba i pokazati, a to ćete i vidjeti do kraja sezone – svu tu mučnost odnosa u našem pravosuđu. Nas Hrvate to malo zbunjuje. Imamo osjećaj da živimo u solidnoj, dobro komponiranoj europskoj državi. A seriju na Netflixu puno gledaju u Južnoj i Srednjoj Americi u kojima ima puno korumpiranih, “netjačkih” država. Njima je to dobro jer prepoznaju svoju državu u toj seriji. S druge strane, Švicarci bi “Novine” prepoznali kao humorističnu seriju jer se to kod njih ne može dogoditi.
Blagu Antića gledatelji uspoređuju s poznatim nam špijunima poput Perkovića ili Manolića?
Što ja znam, po godinama sam bliži Perkoviću, ali po karakteru definitivno sam bliži Manoliću. Producent serije Nebojša Taraba razveselio me kada mi je prije nekoliko mjeseci pokazao kako je neki dečko iz Zeline na Facebooku napisao: “Bio sam na izletu sa školom u Zagrebu i išao sam preko Trga bana Jelačića. Sreo sam Blagu Antića, je*ote, us*ao sam se.” To mi je strašno drago, jer kad glumim, to mi je želja: prestao sam biti Zdenko Jelčić, a postao Blago Antić. A ja sam karakterno potpuno drukčiji od Antića. Optimist sam koji se jako voli zafrkavati i družiti s ljudima i uopće nisam opasan tip, nego imam takvu facu. Sreo me jedan bivši udbaš i govori mi: “Stvarno si je*en. Mi smo isto bili je*eni, ali ne tako kao ti, ni blizu.” Imam takvu facu, samo se moram malo namrštiti i odmah izgledam opasno, a cijeli se život smijem.
Pričali ste jednom kako je i vas UDBA pratila, samo što ste vi ganjali žene, a ne politiku?
Da, ha-ha. Okupljali smo se kod mog kolege i prijatelja Branka Supeka, koji je imao krasan stan na Zrinjevcu. Tu bismo ostajali cijelu noć. Kako je taman tada bio aktualan studentski pokret, pratili su Budišu i ostale, pa su valjda mislili da bih i ja mogao biti s njima.
Vi ste u Zagreb došli prvo studirati politologiju, a tek kasnije ste upisali i glumu?
Kad sam došao iz Čapljine, nisam nikad bio u kazalištu, nisam ni znao da postoji Akademija. Gledao sam filmove s Johnom Wayneom i Kirkom Douglasom, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da postanem glumac. Bio sam pravi hercegovački divlji komad pa su me zagrebačke cure vodile u kazališta. Nakon dvije godine rekao sam im da ću i ja biti glumac pa su mi se smijale. A nakon dvije godine otišao sam na Akademiju, naučio tri pjesme i dva monologa napamet. Položio sam prijemni iz prve, a zbog obitelji sam završio i politologiju. Nikad se nisam tim bavio, nego sam se bavio umjetnošću, koliko sam mogao.
I brzo nakon diplome stigla je i uloga koja vas je proslavila – komandant Ljubo u “Kapelskim kresovima”?
To je bilo četiri godine nakon diplome, kada sam glumio u Dubrovniku. Onda sam išao u vojsku u Zadru, a tri mjeseca prije kraja roka zvali su me na snimanje u Gorski kotar. Boris Dvornik sredio je da ne moram biti u garnizonu, nego sam spavao u hotelu s ekipom. Snimanje je trajalo devet mjeseci i bilo je studiozno. Nemam ništa protiv današnjih serija, ali danas se snima 30 epizoda u 15 dana, a mi smo 13 epizoda snimali u 9 mjeseci, s dvije filmske kamere. Ta je serija solidno napravljena i danas mi uopće nije žao što sam to radio. Mi smo zapravo napravili 13 filmova, a imao sam jako dobru ekipu – Borisa Dvornika, Zvonka Lepetića, Božu Oreškovića, Pavla Vuisića… Nažalost, nitko od njih više nije živ. Jedino sam ostao živ ja i ekipa iz omladinske čete – Žarko Radić i Nada Gačešić.
Mnogi vas i danas prepoznaju kao komandanta Ljubu?
Istina, prepoznaju me. Naravno da mi je to značilo jer mi je to pomoglo kasnije u karijeri kada sam bio slobodnjak. Tu sam jako puno naučio od starijih kolega, a Hetrich je bio odličan redatelj. To je za mene bilo devet mjeseci produžene Akademije.
Još jedna vaša upečatljiva uloga je u Zafranovićevu filmu “Okupacija u 26 slika”. I danas dobro pamtimo onu scenu kad Zvonko Lepetić i vi u autobusu na užasne načine mučite Židove i Srbe?
Tada sam se već osjećao glumcem, i kad mi je Lordan dao tu ulogu, spremio sam se jako ozbiljno. Imao sam tu opasnu facu i nije mi puno trebalo. Radilo se ozbiljno u Dubrovniku. Jako mi je draga ta uloga. Puno mi se više sviđalo igrati negativce, bez obzira na to što sam ja pozitivac. Pozitivce je teško igrati jer nemaju interesantne situacije, a negativci su uvijek u nekoj gabuli. A što se tiče te scene, radili smo u studiju u Dubravi s jednim Englezom, koji je radio i na specijalnim efektima za “Ratove zvijezda”. Karpo Godina je bio fenomenalan snimatelj i ispalo je svjetski. Nekoliko dana snimalo se u hangaru u Dubravi i bilo je vrlo interesantno, a toliko je uvjerljivo bilo da je pokojni profesor Tonko Lonza, koji je bio savjetnik za jezik, izašao nakon nekoliko minuta jer nije mogao gledati kako kidamo jezik i zabijamo čavle u glavu. Ima još gorih scena koje je Lordan izbacio iz filma kao što je scena kidanja grudi. To je bilo toliko efektno napravljeno da ni mi nismo mogli gledati.
Krajem 80-ih snimili ste niz reklama “Lakše se diše” s pokojnim Mladenom Crnobrnjom-Gumbekom, a u režiji Antuna Vrdoljaka?
To je bilo sjajno. Radili smo nekoliko epizoda od pola minute do minute i Tonči je to radio po liku narednika iz “Kiklopa” kojeg sam glumio. Budući da je tada bilo suđenje Artukoviću, odmah smo dospjeli i u vic u kojem ga pitaju zašto je pobio toliko ljudi, a on kaže: “Lakše se diše” i: “To je moja slatka tajna.” Ja sam zaradio toliko novca da sam mogao nekoliko mjeseci otići u Pariz. Veliki sam frankofil i uvijek sam htio vidjeti Pariz, a rad na toj reklami mi je to i omogućio.
Tada je i nastala vaša knjiga “Sponzoruša u Parizu” u kojoj opisujete svoja druženja s francuskim damama?
Jest, to je jako dobra knjiga. Baš sam je nedavno opet čitao da vidim što sam pisao i mogu vam reći da je puno bolja nego što sam zamišljao. Možda mi to više odgovora da čitam svinjarije koje sam radio kao mlad čovjek. Većina toga u njoj je istina, ali mora se i malo dodati da zainteresirate ljude.
Živjeli ste 25 godina u Švicarskoj, ondje ste se odmah snašli?
Otišao sam zbog jedne cure koja se zove Dijana i s kojom sam danas u braku. Kada sam je upoznao, ona je već bila deset godina u Švicarskoj. Pozvala me da dođem kod nje i kad sam došao, shvatio sam da je to fantastično sređena država u kojoj sve štima. Zabavljali smo se tri godine i taman je počeo rat. Kako sam politolog, shvatio sam da idućih 30 godina kod nas ne može biti dobro. Tada smo se oženili, a u Zürichu sam igrao u njihovu najpoznatijem teatru i imao sam nekoliko uloga u serijama i filmovima. Dijana je fizioterapeutkinja i imala je svoju praksu, tako da smo mogli pristojno živjeti. Kada sam otišao u mirovinu, nostalgija me vratila u Hrvatsku. I tako sam se ja vratio u zemlju u kojoj je nesređena situacija, u kojoj plaćam veliki porez na mirovinu. Sad vidim da povratak puno više boli nego nostalgija.
I na kraju u mirovini opet često glumite? Meni je čast da me se sjete i pozovu u svoje filmove i serije.
Međutim, u zadnje vrijeme sam odbio nekoliko ponuda. Čak su me zvali i u Beograd da glumim u jednoj njihovoj popularnoj seriji, ali meni se to ne da. Pa onda neke uloge koje ne bih igrao ni da sam gladan. Onda sam jednostavno smislio dobar izgovor: “Oprostite, ali ja to ne mogu prihvatiti iz svog staračkog samopoštovanja.” Naravno, kada su me zvali Brešan i Grlić, odmah sam pristao. Radio sam i neke uloge s mladim ljudima koje sam čak i besplatno radio. Izdvajam kratki film “Tanja” Jasne Nanut, koji je i dobio neke nagrade.
Kako podnosite aktualnu situaciju s koronavirusom?
Ja sam dobro odgojen i pristojan čovjek i o tom ne znam apsolutno ništa. Ponašam se po uputama Stožera koji to zna, a mene ne zanimaju detalji jer, da su me zanimali, onda bih studirao medicinu. Perem ruke, ne izlazim, pazim se. Potres je u Zagrebu puno više prepao ljude jer smo osjetili buku, rušenje. A virus ne vidimo i onda ga se teško prepasti.
Večernji list