Poznat po svojoj ljubavi prema Isusu Kristu, kojeg je slijedio kroz siromaštvo, poniznost i čistoću, sv. je Franjo svojim primjerom i danas nadahnuće mnogima koji žele služiti Bogu. “Bog nam zaista kroza život svetaca govori na jedinstven i neponovljiv način. Bog je nama, preko sv. Franje, progovorio i danas govori jezikom evanđeoskoga siromaštva i malenosti, poniznosti, skromnosti i jednostavnosti.”
Na poseban način svoga sveca zaštitnika proslavila je jučer, 4. listopada, župna zajednica u Čapljini. Svečano misno slavlje u 11 sati predvodio je don Mile Vidić, župnik iz Prenja. Don Milinu cjelovitu propovijed donosi na kraju teksta. Iako je bio radni dan, velik broj vjernika okupio se na svetoj Misi slaviti Boga i častiti svoga zaštitnika. U koncelebraciji s don Milom i župnikom don Ilijom Petkovićem okupilo se još 14 svećenika, ministranti i župni zbor dali su svojim služenjem posebnu dozu svečanosti ovome danu. Župnik don Ilija pozdravio je sve okupljene, propovjednika, svećenike, vjernike, predstavnike vlasti te ih pozvao na druženje nakon svete Mise.
Proslavi blagdana sv. Franje prethodila je trodnevnica. Prvu večer trodnevnice u čast sv. Franje Asiškoga svetu Misu predvodio je i propovijedao župnik don Ilija. Pod Misom je blagoslovljen novi kip Blažene Djevice Marije. Drugu večer trodnevnice misno slavlje predvodio je i propovijedao don Pero Miličević, župnik župa Cim i Ilići u Mostaru, pjevao je VIS Gloria iz mostarske katedrale. Treću večer trodnevnice svetu Misu predvodio je i propovijedao don Ivan Perić, župnik iz Studenaca a pjevao je župni zbor iz Studenaca “Vrelo života”. Na kraju svete Mise župnik don Ilija blagoslovio je djecu i mlade na početku ove školske i akademske godine.
Propovijed don Mile Vidića izrečena na svetoj Misi za blagdan sv. Franje Asiškoga:
Draga braćo i sestre,
danas proslavljamo blagdan sv. Franje Asiškoga zahvalni Bogu što nam ga je dao kao odraz svoje slave i odsjaj istinske ljubavi i autentična evanđeoskoga života. Sveci su, a na poseban način sv. Franjo, najbolji tumači Biblije. Oni utjelovljuju Božju Riječ u svome životu, čineći je privlačnom i poželjnom (papa Benedikt XVI.). Bog nam zaista kroza život svetaca govori na jedinstven i neponovljiv način. Bog je nama, preko sv. Franje, progovorio i danas govori jezikom evanđeoskoga siromaštva i malenosti, poniznosti, skromnosti i jednostavnosti.
Svo Franjino znanje i imanje bio je Krist. Bio je siromašan jer je Krist bio siromašan. Bio je milosrdan jer je Krist bio milosrdan. Bio je radostan jer je Krist bio radostan. Ljubio je svaku osobu jer je Krist tako činio. Svi njegovi putevi bili su jerihonski putevi iskazivanja Božjega milosrđa i ljubavi. Sve što je činio i govorio bilo je za Krista. Na poseban i evanđeoski radikalan način želio je nasljedovati siromašnoga Krista.
Nema većega siromaštva od siromaštva novorođenoga i raspetoga Krista. Stoga se sv. Franjo zaljubio upravo u novorođenoga Isusa za kojega nije bilo mjesta u svratištu, nije dobrodošao među nas ljude, ali je dobrodošao u hladnu štalu i njezine stanovnike, a već kao dijete morao je u progonstvo. Zaljubio se u raspetoga Krista koji je izranjen i krvlju oznojen, prezren i popljuvan, bespomoćan, gol i sam. Isus Krist kojega je sv. Franjo nasljedovao je odbačen i prezren te nije dobrodošao u svijet prvoga, trinaestoga ili dvadesetprvoga stoljeća.
Kao kršćane ne smije nas čuditi i sablažnjavati mržnja i odbacivanje Krista i njegove Crkve u naše nazovimo ga suvremeno doba. Ne znam koliko je naše vrijeme suvremeno i napredno u dobru i plemenitosti: kulturi, glazbi, književnosti, umjetnosti… No, siguran sam da je svijet u kojem živimo i više nego suvremen i pre-suvremen u mržnji i nesnošljivosti spram Boga i Crkve. Čini mi se da je velika agresivnost i nesnošljivost svijeta prepala nas vjernike i da smo se u strahu zatvorili, poput apostola prije silaska sile Duha Svetoga, u neke vlastite dvorane posljednje večere.
Naš kršćanski život postao je anemičan i neprepoznatljiv, nevjerodostojan i bojažljiv kao bljutava sol s kojom se ništa ne može osoliti. Vlastitim životom svjedočimo blijedo, neprivlačno, nevjerodostojno i dosadno kršćanstvo. Postali smo mlaki i nedjelotvorni vjernici i upravo nama knjiga Otkrivenja poručuje: “Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ničeg ne trebam! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol” (Otk 3,15-18).
Na našim svakodnevnim jerihonskim putevima susrećemo mnoštvo onih kojima trebamo biti Samarijanci. Nismo poput svećenika i levita da zaobiđemo, ali niti kao Samarijanac da pomognemo. Nego smo mlaki i licemjerni kršćani koji stanu, vide, popričaju, damo različite savjete: Što nisi pazio? Kuda si išao sam? Gadne su ti te rane, potraži liječnika? Trebat će ti puno vremena da se oporaviš. Najbolje bi bilo da se netko pobrine za tebe. I onda još dodamo Krist te voli, Krist je s tobom. On je isto tako trpio i patio. Potom se uljudno ispričamo jer se negdje žurimo i odemo mirni i ponosni u savjesti jer smo nekome nešto lijepo rekli, a da čovjeku nismo pomogli u njegovoj potrebi. Bojim se da je ovo slika današnjega kršćanstva.
U glavi mi i sad odzvanjaju riječi sirijskoga dječaka negdje iz 2015. godine koji je bio ranjen, gladan, iznemogao zahvaljujući bogatom Zapadu, na samrti ovaj dječak je zavapio: “Sve ću vas reći Bogu.” Da, zasigurno nas rekao je Bogu. Prilagođavamo Krista i kršćanstvo sebi i svome ukusu i mjeri. Uklopljeni u svijet postali smo dio svijeta. Tako izgleda vjera bez djela. No, što ona koristi. Ništa.
Trgnimo se, probudimo se i pokažimo pravo lice kršćanstva, pokažimo svoju vjeru djelima. Da naša vjera i kršćanski život postanu živi, atraktivni i drugima privlači najbolji primjer daje nam današnji blagdan sv. Franje. Njegovo bogatstvo bilo je unutarnje siromaštvo koje mu je davalo potpunu slobodu i snagu nasljedovanja Krista. Stoga nije bitno koje je stoljeće ili kakvo je vrijeme jer evanđelje je nad-vremensko i ono se može i treba živjeti u svakodnevnom životu. Upravo onako kako je to i sv. Franjo činio. Za živjeti evanđelje i ljubiti Krista ne mogu i ne smiju nas opravdati nikakva teška vremena i životni uvjeti i okolnosti. Jer kako reče francuski katolički pisac Leon Bloy: “Jedina prava tuga, jedini pravi neuspjeh, jedina velik tragedija u životu je ne biti svet”. A ti dječače mali nemoj sve i nemoj nas sve reći Bogu. Amen.
Đaka city