Od vajkada se u tzv. donjoj Hercegovini govorilo da – su noge Gradac kod Neuma, trbuh Trebinja, kod Ravnog, dok je glava na Belenićima. Da bi se u to uvjerili putem od Zavale uspeli smo se do Belenića koji su na oko 630 metara iznad razine mora, koje je na dohvat ruke. To je kraška visoravan, koja obiluje obradivom zemljom, trenutačno uglavnom obraslom visokom travom. Zastali smo kod obradivih njiva ograđenih željeznom ogradom, kasnije smo saznali zbog divljih svinja. Nakon što smo se spustili do obližnjih kuća, sreli smo domaćina Niku Vulićevića, koji je na upit o luku počeo priču:
„Konstantno svake godine posadimo česam (bijeli luk) i crveni luk i kapule nešto, krumpir, nešto mrkve, nešto cikle, ‘slanića’, pa graha ovoga. Svake godine, a ove godine smo eto malo i više. Djeca dođu pomognu, ja i žena tu provodimo dosta vremena, može se reći sedamdeset posto, trides’ posto smo u Dubrovniku, a sedamdeset posto u Hercegovini. Imamo podršku od obitelji, borimo se i tako“, kaže Niko te na upit čime narodski kazano „goni“ svoje povrće, koje je em rodilo, em je krupno:
„Nema vam tu ništa nego domaći gnoj, mi nabavimo na vrijeme gnoj. Sve vam je čista ekologija, sve, i luk, i grah, i česam, i krumpir, ništa nema tu, stvarno ništa, mi to radi sebe uzgajamo. Imam Bog dao brojnu obitelj, jedan sin je u Mostaru, jedan u Splitu, jedan u Dubrovniku, dva su oženjena, jedan nije, ‘ćer jedna udata, još jedna se ima udati i tako. Svi dolaze tu, radimo zajednički što se kaže „k’o crnci, poštuju nas i cijene. Ja kažem dok smo svi na okupu, dok se držimo, lakše ćemo stvarati, lakše će nam biti. I ne smije im biti malo! To je moj djed Nikola rekao, ne smije biti malo, naglašava hercegovački gospar Niko, te na upit što će s urodom, nastavlja:
„Ha, ha, valjda ćemo nešto i prodati, meni i Cvijeti (supruzi op. a.) da obiđemo malo Hercegovinu, a i Bosnu. Ja kažem nismo još obišli naše krajeve. Netko kaže – bio u Londonu, bio u Londonu, a ne zna dvije progovoriti, šta je vidio, ništa. Ja nisam, još nisam bio u Varešu, u Žepču sam bio, ali kad vidim one naše vjernike u Srebrenici, u Foči, u Čajniču, ja poželim jedan dan biti s njima, na misi, planiram otići vidjeti taj naš svijet, želim otići i vidjeti te naše krajeve, te naše ljude“, kaže Niko te na opasku da je izgleda zemlja u Belenićima plodna, nastavlja:
„Je, zemlje su slatke, plodne. Na žalost nema vode. Sad hoćemo li imati snage za neke bušotine i tako, još je teško reći. Legende kažu da su ti naši Drenovi potoci nekada plavili polje, ali betonažom kanala u Popovu malo je smanjila voda u tim našim potocima. Nadam se da ćemo ipak smoći snage i doći do vode. Da je ovdje imati vode, ovdje ima i života i ljepote i svega. Vidjeli ste da smo i put lijep dobili, malo je proširen, novi je asfalt stavljen. Šteta je, obično petkom dođe svijet, desetak obitelji, ali nedjeljom bježe. Desetak obitelji dolazi stalno. Ima ovdje 28 kuća, ali neki samo povremeno dolaze.
-Kažu čekalo se previše i na svjetlo i na put, u ratu je sve porušeno?
-Dok smo čekali ljudi su se snalazilo, ali sada imamo i vanjsku rasvjetu, svijetli to k’o Betlehem. Gdje ima ovakve ljepote, kao navečer prošetati kroz Belenice“, s ushitom će Niko, pa nastavlja sa hvalospjevima:
„Čujete li ove noćne ptice, a tek ujutro, od milinja bi cijeli dan tu pjesmu slušao. Put je kasno došao ovdje, put, pa onda kada je došao, tek onda je došla struja. Meni je ovdje žena s malom djecom kod oca i majke dolazila, bili bi po par mjeseci s mojim roditeljima, pa bi meni rodice u Splitu, imam tri, govorile – nećemo se mi s Nikom svađati ni ‘kontresati’ (analizirati nešto s ogovaranjem op. a.), ali je on ostavio ženu i ‘dicu’ u onoj divljini. One to tako gledaju, ali ja tako ne razmišljam. Sad su poželjele, ove godine, da svi dođu na Beleniće.
-A što bi tek bilo da je put do Dubrovnika?
-Ih, to nam nedostaje. Sad se ja zalažem, već smo obavili razgovor osobno ja, s Frankovićem (Matom op. a.) gradonačelnikom Dubrovnika i ovdje našim Andrijom Šimunovićem, da dobijemo preko Lipe malogranični prijelaz. Više bi svijeta dolazilo. Ja to radim samo da više svijeta dođe. Onda za petnaest minuta, nema dvadeset, vi ste do Orašca, a odatle je petnaestak kilometara do Dubrovnika. Put ima, to je vojska probila, a sada je zasut pijeskom. E, onda bi druga priča bila. Mene čudi da ova dubrovačka aristokracija nije ovdje počela zemlju kupovati i vile praviti. Znam, treba za to voda, ali i nju ćemo naći“, veli Belenićki gospar Niko, te naglašava:
„Smeta mi što se dijelimo, ja dođem na granicu, a on zateže, kaiš kapu, pa će onako službeno – što imate. Ja im kažem – U mojoj Hercegovini svega ima, dođite da vidite“.
Zanimljivo, u Belenićima susjednom selu Kijev Do, obnovljena je područna osnovna škola, na žalost trenutno nema djece. Niko Vulićević se nada da to neće tako dugo biti.
Tekst i foto: D. Musa
