11.8 C
Čapljina
Nedjelja, 4 prosinca, 2022

FOTO: Bračni par Miličević, Vinka i Jozo, i u 83-oj na planini su čuvali ovce: Šta bi ja bez planine, pribacivala nogu priko noge i čekala da mi nevista donese kavu, a…

Obilazeći preostale sezonske stočare – planinke i planištake, na sjeverozapadu Hercegovine i jugozapadu Bosne, mogli smo se samo diviti njihovoj upornosti, radišnosti, jednostavnosti, gostoljubivosti… Kad se tome pridodaju prekrasni predjeli mjerodavna je samo jedna riječ – divota. Nesalomljive su to dame i gospoda, čiji radni dan u sezoni traje i po 18, 19 sati. Za kraj serijala kojeg ste mogli pratiti u ‘Večernjaku’ odabrali smo najvremešniji par, naziv najstariji kod tih hrabrih ljudi je uvredljiv, jer se tu ne pita za godine nego – koliko si vrijedan, ako nisi radišan, da si u cvijetu mladosti, na padinama Čvrsnice, Liba, Vrana i Ljubuše, nemaš što tražiti. Takvi pojedinci ako se usude na te pašnjake doći, subverzivni su elementi.

Vinka i Jozo Miličević, iz Donjeg Velikog Ograđenika kod Čitluka, najduže su na planini, oboje su rođeni 1940. godine, a naš je dojam da ih od planine može samo smrt odvojiti, a dotle ima vakta ihihi… Dok prilazi uz opasku „nisam nešto dobra na nogama“ služeći se neuobičajeno visokom „hodalicom“ gospođa Vinka razgovor započinje pitanjem:

„Hajde, vi meni recite šta bi ja ljeti bez planine“, veli Vinka inače djevojački Musa, pa dodaje misleći na Brotnjo „doli vrućine, šta bi radila“, ponavlja, pa zaključuje – ubila bi me dosada? Prebacivati nogu priko noge i čekati da ti nevista donese kavu, a, ja to ne mogu“, odlučna je Vinka, pa nastavlja, „snjeg sam prtila u rano proljeće, dicu na leđima nosila, na planinu izlazila. Sadili smo krumpire, sijali žito, dok ne istramo ovce. Bilo posla, šta ću ti kazat. Pitaju, je li bilo teško? Je, ali mi o tome nismo razmišljali, mi smo radili ono što su i naši stariji, borili se i veseli bili. Nije tada bilo čamotinje, a i kako bi kad te stalno novi posa čeka“, veli Vinka pa u nailasku sjete, tužno dodaje:

„Samo dvi godine nismo išli na planinu, sin nam poginuo u Šantićevoj (u Mostaru op. a.). Nismo mogli od tuge. Onda jedno jutro, rano, neko natra ovce u planinu, a nama mlađa ‘ćer veli – hajmo i mi na planinu. Ja se i Jozo zgledali, isti dan on otiša’ pitati ljude čije smo ovce prije gonili – bi li nam opet dali ovce da mi gonimo. Ljudi jedva dočekali. I tako smo ponovo krenuli!“

Od Vinke doznajemo da sada na planini čuvaju samo svoju stoku, ovce i krave, ima toga, ali nećemo o brojkama. S bračnim parom Miličević je vjerni čoban Ibro iz Mehurića kod Travnika, koji se s paše vraća s mladim poskokom u usput nađenoj tegli. „Ima i“, veli Ibro kojeg prati čopor pasa, čuvara stada i stana. Uobičajeno je da se kuće planištaka nazivaju stanovima, jer praktično imaju dva kako oni kažu, „stanja“.

Milićevića stanje je na krasnom mjestu s desne strane puta prema Kedžari, na Dragajicama s kojih puca pogled na blidinjska polja i jezero. Po našoj prosudbi, Dragajice smještene na istočnim padinama Vrana su na nekih 1450 metara iznad mora! Prekrasno mjesto ispod kojega se pruža ubava zaravan Poljica, na kojima također Čitlučani, ali mladi, u ovo doba godine napasaju svoje stado.

Dok razgledamo prekrasne predjele, Jozo nam s ponosom u glasu veli: „Ovo je moja, starina. Ja, sin mi Mate, moj otac, djed, pradjed…, ovdje smo izgonili stoku i širili posjed. Dvista godina i više unazad“. Jozi i njegovim precima odajemo priznanje na tako golemom komadu zemlje. Taman kad smo htjeli reći – bit će zemlja opet na cijeni, vitalni Jozo nastavlja:

Dobro je još, ali doke će ne znam, ha, ha, ha. Nemam se na što požaliti, ali danas je teško naći dobra radnika“, veli Jozo, dok Vinka primjećuje:

Samo da imam svjetlo, struju, frižider i da se mogu kako valja okupat’. Bilo nam je obećano, ali nije napravljeno. Dolazili su mirili, obećavali, ali ništa od toga“, kaže Vinka, dok Jozo pojašnjava:

U Zapadno-hercegovačkoj županiji dobili su struju, a u Hercegbosanskoj solarne panele, mi smo ostali nigdje, još se služimo agregatom“.

S nepunih godinu dana Jozo je prvi put izišao na planinu, majka ga je izvela u „bešici“ na konju(!), doznajemo od radišnog bračnog para, koji i dalje na planinu izlaze oko „prvog maja“, ostaju dok ne počnu snjegovi.

Prije su bivali jači i veći snjegovi pa se poslje izlazilo, a ranije silazilo. Bit će snijega i ove godine, rodio žir na bukvi. Naši stari su govorili – kad rodi žir, bit će veliki snjigovi“, pa opisujući stanje s poslom nastavlja:

„Da imam i više proizvodnje, sve bi otišlo – sir, janjci, telad, đubrivo… Skup ‘umitnjak’ dolaze ljudi svaki dan pitaju ima li đubra“, kaže Jozo, dok Vinka naglašava da imaju osiguranu i zimnicu:

Imamo tri štale, doli svit manje radi, mrginji (međe op. a.) se izravnali. Mi sadimo krumpir, imamo lozu, lani i ove godine sijali smo žito. Litos smo našli sedam tona žita, a ove jeseni smo posijali više, šest kvintala sjemena.

Na koncu smo ovaj skladni par pitali – zašto mladi izbjegavaju posao u kojem nema problema s plasmanom, može se solidno na kućnom pragu zaraditi?

Ne znam ni ja, što ne rade, narod se nekako oblinilo“, vele u glas Vinka i Jozo koji nastavlja: „Sve ode računa u Njemačku, ja sam bio u Njemačkoj, znam je što je Njemačka, imam i njemačku penziju. Kad sam ja bio u Njemačkoj, supruga, otac, tetka…, izgonili su isto ovce u planinu, kao mi danas…

D. Musa

Najave i promocije

Related news