back to top
12.9 C
Čapljina
Subota, 25 svibnja, 2024

Hercegovac za primjer – komercijalist koji čuva i šiša ovce, kopa vinograd i ne stidi se tradicije!

Posve slučajno tragajući za podacima o stočaru kojeg smo upoznali na razmeđi stoljeća, u ljubuškom selu Cerno naišli smo na mlade ljude angažirane oko šišanja ovaca. Stočni frizer da tako nazovemo mladog gospodina Lea Sušića iz Vionice kod Čitluka, vješto je radio taj posao, dok je njegov domaćin i znanac Andrija Sušac, bio podrška. S obzirom da su doskora u južnu Hercegovini, u jesen i proljeće, dolazili Travničani šišati ovce, gospodin Sušić je ugodno iznenađenje. Kad bi ga sreli u nekom od hercegovačkih kafića, bez „nožica“, prva pomisao bila bi da je u pitanju neki umjetnik ili mlađahni profesor. Njegova priča o ovcama i njihovom šišanju ima zanimljiv uvod:

„Od malih nogu, od svoje sedme godine, zavolio sam ovce. Strina je imala ovce, gdje god bi ih išla čuvati ja sam je pratio. To je mojima dojadilo, pa mi je ćaća nabavio ovce, tako smo od moje sedme godine imali po nekoliko komada. Sad već imamo jednu omanju ‘farmicu’ oko koje se brinem, a pomažu mi žena i brat, kao i ostala ekipa iz kuće.

-Izgonite li ovce na planinu.

-Jesmo, idu ovce u Duvno – Lipa, Kongora i taj dio. Prije su išle gore u Vran, na Zlopolje, sad su malo niže i bliže.

-Kojom planinom ste zadovoljniji?

Domaći janjci su dostigli cijenu od 250 do 300 KM!

-Zadovoljniji smo u Duvnu iz razloga što je štala na putu, šest mjeseci su nam ovce u planini, je malo poskuplje, ali sve u svemu ne mogu se posao i hobi uvijek uskladiti, odnosno ljubav prema ovcama i stalni posao, pa bolje malo više platiti da ne boli glava. Ovce odu prije prvog svibnja dolaze iza ‘Sisveti’ (1. studenog op. a.), s tim da uz plaćanje planine, organiziramo i prijevoz. Janje se od Svete Kate (25. studenog op.a.) do Blagovijesti (25. ožujka op. a.), to je taj period gdje budu najbolji janjci. Najbolji su kad se ovce janje od Svete Kate do Nove godine, to je razdoblje kada postignu optimalnu kilažu za prodaju u proljeće.

-Među Hercegovce se uz tranziciju i konzumerizam za svaki teži posao uvukao slogan – ne isplati se, kako vi s tom formulacijom prolazite?

-Isplati se sve, sve se isplati, sve se može kad netko nešto voli i želi. Može se i prodati, ima tržišta i za ovce i za janjce. Tko drži na malo naravno od toga nema neke velike koristi, to je samo za svoje kućanske potrebe i neke eventualne troškove, ali na više se isplati, jako se isplati.

-Rekli ste da vam pomaže žena i obitelj, što vam kažu prijatelji, znanci, okruženje… s obzirom na činjenicu da se kod nas svaki rad nakon kojeg se moraš kupati, sada smatra manje vrijednim, postali smo čudno društvo jedemo, ali gubimo volju za proizvodnjom?

-Svak ima neka svoja načela i principe prema svakom poslu, ali ja to volim. Dobro dok sam bio mlađi malo me je bilo stid ‘ko će šta reći, ali sad na kraju krajeva nikoga ne molim ni za pare, ni za svoje potrebe, nije me stid svoga posla, volim to uživam u tome. Kad dođem s posla hranim ovce, vikendom ih volim pustiti na pašu, sjednem kod njih gledam kako se ponašaju, to me odmara, pruža mi zadovoljstvo i mir.

-U stvari sada vas ljudi mole, jer teško je naći naše, južnohercegovačke janjce?

-Pa je, u pravu ste, velika je potražnja za janjcima, sad svi traže domaće. Došla je ta ‘ajmo reći neprilika, da se uvozna janjetina u mesnicama, cijeni od 20 do 22 KM, dok je domaća 17 do 18 KM, tako da je velika potražnja za domaćim. Prije nekoliko godina dok je cijena u mesnicama bila 13, a domaćeg 14 KM, svi su letili u mesnice, što nije za neku pohvalu.

-Sigurno da imate planove za budućnost, uklapa li se u njih eventualno proširenje vaše kako ste kazali ‘farmice’?

-Imam u vidu, trenutno je sedamdesetak komada, kad bi bilo prilike, kad bi bio neki čoban, kad bi neko bio stalno kući da hrani i nadgleda stado, bilo bi super. Ovako posao i to ne može, ali može koliko može. Trenutno je takva situacija, a danas sutra, kad bi se stado proširilo na jedno 120 do 150 komada moglo bi se fino živiti.

-Koje je vaše profesionalno zanimanje, čime se bavite?

-Ja sam komercijalist, trgovački putnik, uzgajam ovce, imam i nešto koza, proizvodim i grožđe, održavam i radim vinograd…

-Ono što je zanimljivo i što je povod ovom razgovoru, vi šišate svoje i očito tuđe ovce, kako ste se time počeli baviti?

-Jeste, šišam već nekoliko godina po selima, ljudi me zovu, čuli su za mene. Mada dok su prije bili stariji ljudi, dok su mogli, oni su šišali, ali više ne mogu pa sam ja nastavio. Šišam i svoje i tuđe, neki lijep prihod dođe poslije posla, poslije plaće, neka ‘ajmo reć’ zakrpa, malo je poteže, ali Bogu fala mlado se, more se još jedno vrijeme, pa ćemo vidjeti dokle će ići.

Andrija Susac – Imam stado od 50 brava, a bez ljudi kao što je Leo teško bi bilo

-U Australili, ima natjecanje u šišanju ovaca, pobjednici su u rangu vrhunskih sportaša, u bogatim zemljama na taj posao se sasvim drugačije gleda?

-Ha, ono što kod nas u neku ruku, nije normalno, u bogatim zemljama je poželjno i prihvatljivo. Sasvim drugačije gleda se na poljoprivredu i stočarstvo u bogatim zemljama, dok je u nas neki modernizam, raditi i održavati imanje postalo je sramota. Mene nije stid ja to volim, volim starinu, volim zemlju, volim životinje, dok sam živ i dok mogu, time ću se baviti.

Od gospodina Sušića smo doznali da mu za šišanje debele i ‘podašle’ ovce treba tri do pet minuta „ove mršavije idu malo sporije s ovim starinskim nožicama“, kaže on, a mi bismo dodali da bi s tim prosjekom s treningom i suvremenim makazama mogao na prvenstvo Australije.

Tekst i foto: Književno-novinarski studio „Musa“

Najave i promocije

Related news