U različitim sportovima različiti sportaši, koji sport kojim se bave gledaju različitim, individualnim dioptrijama. Uglavnom, željni su igre, ne vole kritiku, a posebice ako ih se mijenja na službenim utakmicama. Međutim, u moru sportaša ima i onih koji će tražiti zamjenu ako ih ne ide i bez ljutnje napustiti teren. Za Ivana Dalmatina, zvanog Burilo, boćara bosanskohercegovačkog prvoligaša Dračeva iz istoimenog naselja kraj Čapljine, znaju reći da traži zamjenu kako bi „pojačao ekipu“. Na upit ima li istine u toj na oko dvosmislenoj konstataciji, ovaj pouzdani igrač kaže:
„Apsolutno, to je istina, kad me ne ide, ja izađem kako bi pojačao svoju ekipu. Uđe čovjek umjesto mene, napravi rezultat i to je to. To je to!”
Dakle, sami u određenom trenutku tražite zamjenu, zašto?
Tako je, sam tražim zamjenu. Treba to čovjek osjetiti, sportaš mora osjetiti kad ga ne ide, i sam povući potez, tražiti zamjenu. Posebno je to bitno u boćanju, jer to je ipak specifičan sport.
Nismo baš čuli za igrače koji će rado povući takav potez?
Žao mi je da je to tako, jer to su onda oportunisti, koji misle da mogu, mada u određenom trenutku ne mogu. Sportaš, o bilo kojem sportu da je riječ, u igri u određenom trenutku shvati koliko može. Ako vidi da ne ide, nije to nikakva sramota dati priliku kolegi. Na kraju krajeva to je sportski.
Što je to što igrača, sportaša, priječi da ne igra dobro, odnosno kako mu se događa taj „slab dan“?
U boćanju je to stvar inspiracije i trenutka. Bitno je kako se čovjek osjeća, jer to je precizan sport. Logično je da ne možete uvijek biti optimalno spremni. Razni su razlozi za to od privatnih i individualnih pa do odnosa u ekipi. Ako se recimo boćar ne osjeća spremnim, onda ne može dati ono što se od njega očekuje. U trenutku kad to shvati treba tražiti zamjenu, prepustiti mjesto drugom, spremnijem. Isto je to u svim sportovima, nema smisla štetiti ekipi zbog svoje nedovoljne pripremljenosti u danom trenutku. Za to jednostavno kažemo – ne ide me!
Kako gledate na nogometaše plaćene desetka milijuna maraka, eura…, kada ih trener povuče iz igre, bacaju dres, šutaju boce s vodom i slično?
Ma daj, to je druga priča. Nogometaši, ovo su mali sportovi gdje trebaš osjetiti koliko možeš dati, gdje ima sentimentalnosti, gdje ima sportskog duha, a ovo za novac što se igra, to je ne znam što bi rekao hamm… To ne prihvaćan. To po meni nije sport, jer tamo gdje je puno novca, ne znam koliko ima sporta.
Kada ste počeli s boćanjem?
Aktivno što bi se reklo profesionalno, sam se boćanjem počeo baviti 1992. godine. Odmah nakon osnivanja kluba, počeo sam igrati za Dračevo koje se tada natjecalo u hrvatskoj ligi, dok još nije bilo Boćarskog saveza BiH. A, boćam od kada sam prohodao. U nas se boćalo drvenim boćama, nisam igrao kamenim, ja sam mlađi od tih generacija. Znači od 1992. sam aktivno u boćanju. Punu 31 godinu.
Još ste aktivni?
Da, tu sam uvijek uz ekipu, ako treba uskočim u sastav i tako.
Koja vam je bila najomiljenija disciplina?
Dok sam bio mlađi – par, ipak je to ‘kraljevska’ disciplina. Sada obično igram ‘trojku’. Nisam bio na razini nekih vrhunskih igrača, pa sam rjeđe igrao pojedinačne discipline.
Ivan u šali reče da se u današnjem sportu ništa ne može mjeriti sa žarom koji nastane kad s društvom baci nekoliko tura u „mezu“.
„Jest, poslije se družimo, ali dok se igra vrhunski je to profesionalizam“, tvrdi Ivan.
Tekst i foto: D. Musa