Drastična razlika, prije tridesetak godina rijetki ljubitelji uspona na južnohercegovačka brda i gora poput Vrlosina na području Ljubuškog, Žabe u zaleđu Neuma itd., nisu bili ozbiljno shvaćeni od sredine. Racionalnim Hercegovcima nije išlo u glavu da netko može „besposlen odat po brdima“. Da „iđe za ajvanom, čuvat ovce, koze ili gonit krave“, to je bilo ne samo prihvatljivo nego i za svaku pohvalu, međutim da se po kršu pentra „onako“ to nije bilo preporučivo, čak šta više kritičniji su sumnjičavo vrtjeli glavom da s njim ili njima možda „nije sve ured“, odnosno sumnjalo se na duševne poremećaje.
Prometna planinarska staza na Vrlosin
Tridesetak godina poslije druga slika na ljubuškoj gori Vrlosin početkom lipnja bilo je prometno. Idući prema 954 metra visokom vrhu srećemo Antoniju i Rudolfa koji se vraćaju. Antonija je profesorica biologije, a na Vrlosin se penjala zbog branja planinske kadulje, koje gore ima u izobilju. Tristotinjak metara prije vrha susrećemo Katarinu i Josipu iz Mostara, koje uspon koriste za fotografiranje zanimljivosti na koje naiđu od cvijeća i leptira, do panoramskih fotografija. Riječ je o planinarkama s ozbiljnim iskustvom, koje su u tandemu ili s prijateljicama, prokrstarila veći dio Hercegovine. Po povratku smo uočili još jedan automobil čiji su putnici otišli drugim dijelom staze…
U povratku ispod vrha srećemo Danijela Akmadžića, ljubuškog planinara iza kojega su već značajni usponi poput 2.864 metra visokog Triglava, u kolovozu prošle godine. On ide brzim koracima kaže priprema se za uspon na talijanski Gran Paradiso (u prijevodu Veliki Raj), najveću talijansku planinu isključivo na teritoriju te države, visoku 4.061 metar. Kaže ići će s dvojicom prijatelja, dok će trojica članova HPD „Vrlosin“ iz Ljubuškog, produžiti do Mont Blanac najvišeg vrha masiva između Francuske i Italije visokog 4.809 metara! Dakle, u protekla tri desetljeća od prvih uspona na Vrlosin stasale su generacije koje jurišaju na najviše europske vrhove. Vrlosin sada služi kao trening staza, mada nas neki od sugovornika upozoriše da još ima onih koji se čude „šetnji po brdima“.
Inače, 954 metra visoki Vrlosin spada u kategoriju gora. Prema nomenklaturi „planine ili gore su u geografskom smislu uzdignuti dijelovi Zemljine kore, viši od 500 metara“. U daljoj podjeli gore bi bili masivi visoki do 1.000 metara, a iznad te okrugle brojke su planine. Gora Vrlosin na području Ljubuškog, istočni je dio biokovskog masiva, uzdiže se iznad sela Greda sa sjeverne, odnosno Donjeg Kašča s južne strane.
Uvjetno rečeno područje ove gore iznad devetsto metara ima prave planinske odlike, kad je riječ o biljkama i vegetaciji. Čak je i manje zmija, dva poskoka – mužjaka i ženku, vidjeli smo na samom početku uspona koji počinje s kote od oko 520 metara na kojoj se nalazi Greda, najviše naselje ne samo Ljubuškog nego i nizinske Hercegovine. Posebnu pažnju pri samom vrhu plijeni različito rascvjetalo planinsko cvijeće i leptiri koji kruže oko tih cvjetova. Čini nam se da se na Vrlosin u svibnju i lipnju vrijedi uspeti samo zbog te igre raznovrsnih boja na kojima bi biljkama na toj visini, mogli pozavidjeti raznovrsni vrtovi s cvijećem, jer su boje tako intenzivne da se te biljke, odnosno njihovi uresi moraju osmotriti.
Damir Tolj dobri duh južnohercegovačke gore
Svjedok mijena u poimanju južnohercegovačkog planinarstva je Damir Tolj iz Grede, koji praktično sam održava staze. Tako je u pripremi ove sezone spojio dvije staze pa sada Vrlosin ima kružnu stazu, jednom stanom se penješ, a drugom silaziš. Dio ranije staze nakon Damirova pionirskog pothvata, novim oznakama osvježili su članovi HPD „Vrlosin“ iz Ljubuškog, dok je za novu stazu sam pročistio put, a zatim označio uz podršku marnih člana HPD „Brotnjo“ iz Čitluka. Nedavno je vodio i turu od 23 planinara iz Vrgorca, Gruda, Mostara, Širokog Brijega i Posušja. Na upit zašto sve to radi, Damir kaže:
„Drago mi je da ljudi dolaze, još mi je draže kad vidim da iza sebe ne ostavljaju smeće. Vrlosin je dio mene, dio mog djetinjstva. Moji roditelji, kao i ostali žitelji Grede, su po padinama želi kadulju koja se osamdesetih godina tražila. Ja sam na magarcu vreće s kaduljom gonio kući. U podnožju su i vrtače gdje smo sadili krumpir i duhan, a onda je rekao bih preko noći počelo iseljavanje, tako da sada planinari na Gredi dođu kao osvježenje. Posebice mi je drago kad dođu istinski ljubitelji u prirodu kakve smo sreli danas, oni kao i ja uživaju u ovom području. To me na neki način ispunjava. Povremeno im se na Vrlosin ili druga brda i planine, pridružimo ja i supruga…“
Tekst i foto: Dušan Musa
