back to top
34.1 C
Čapljina
Utorak, 16 srpnja, 2024

FOTO: Neum ima svoje Međugorje, a u njemu tek tri stanovnika

Međugorje je, bolje rečeno seoce od nekoliko kuća, na sjeveroistoku neumske općine gotovo je nepoznato izvan lokalnih okvira. U tom selu žive tri mladića tri Previšića Ivan i braća blizanci Ante i Boko. S dvojicom smo porazgovarali, dok je treći – Boko, bio na poslu.

Ivan zaradio mirovinu i vratio se u zavičaj

Na asfaltiranom puteljku na putu za Gluminu, za ubavo seoce zvano Međugorje u prvi mah nismo znali, susretosmo Ivana. Veli zaradio je mirovinu i vratio se u rodno selo. U predvečerje je odlučio prošetati do Hutova, porazgovarati sa znancima i ako uspije zbaciti koji gram. Na upit koliko ima do Hutova Ivan veli:

„Šest kilometara. U Hutovo sam išao u osnovu školu, od 1967. do 1975. godine. U mojoj generaciji bilo je 80 učenika, od petog do osmog razreda, pa su bila po tri odjeljenja a, b i c. Šest kilometara u jednom, šest u drugom pravcu, nije nam bilo teško, smijali smo se igrali, pjevali o dužini puta nismo razmišljali. Ćiro je još vozio, bilo je ljudi i djece. Bilo puno naroda, sad tišina k’o da nikad tu nikoga nije bilo, tako je to pustinja, zaraslo šta ćeš. Nisam mogao zamislit da će doći do ovoga, ali šta ćeš tako je to“, kaže Ivan, te na opasku o današnjem životu u Međugorju, nastavlja:

Ivan Previšić - borben je ovdje bio narod
Ivan Previšić – borben je ovdje bio narod

„To je raj, ljepota, samo se ptice čuju, tišina mir, to se ne možeš platiti. Ustnaš zarana, ništa se ne čuje osim ptica. Iziđem i poslušam, pa onda nas trojica rođaka – Ante, Boko i ja, jedan drugom kažemo dobro jutro, je li kava gotova i tako malo se šalimo, popričao, pa svak’ za svojim poslom.

-Nekad se na jugu Hercegovine zvalo – ‘ajde na rakiju, sad ‘ajde na kavu?

-Je, je tako je bilo, ha, ha, ha…, danas toga više nema, danas je moderan sistem toga više nema. Bolje bi bilo da je još ono prijašnje da se ide na rakiju, onda može i kava, pa i zapjevati ako treba. Bilo je to drugo vrijeme.

-Gdje je narod?

-Svugdje se raselilo, Previšića danas ima svugdje u svijetu, otišli su za lakšim i boljim životom. Imali smo prije dvije, tri godine okupljanje, došlo puno naroda preko trista ljudi. Ima nas Previšića svugdje, naši stari su ovdje sišli s Previši. Previš je gore visoko petsto, šesto metara, ovdje je blizu četiristo“, kaže Ivan, te na upit od čega se na tom području živjelo, nastavlja:

Broj na jednoj od kuća
Broj na jednoj od kuća

„Držala se stoka, brali smo kadulju i pelin, za prodaju, za život, borilo se. I ja sam brao kadulju, morao sam, trebalo je živjeti, trebalo je ići u Hutovo u školu, a nije se imalo. U sezoni bi se moglo ubrati 400 – 500 kila kadulje. Otkupljivala se i drača, one šišarke, janjci, ovce, koze, sve što se god imalo se prodalo, tako se živjelo. Borben je ovo narod bio vazda. Nije bilo ni vode ni struje do ’78. Nemamo vrela, samo lokve i čatrnje. Radilo se sve što je moglo donijeti neku zaradu, kamenjar je bio sami. Imali smo Popovo polje, ali bi više puta potonulo (poplavilo op. a.). Borio se narod, ostao još poneko…“

Misleći da je Međugorje veće selo zaglavili smo između nekoliko kuća koje i čine to seoce, a kada smo vidjeli domaćina izišli i započeli razgovor s Antom, naravno opet Previšićem. Ante radi u HEČ-u – Hidroelektrani Čapljina, par kilometara od s ukusom uređene kuće i dvorišta. Tu su stare loze, različite voćke među kojima i dunje čije se stablo već povija pod urodom. ulišta pčela, koke i maleno obrađeno poljce.

Slanutak na površini većoj od jednog duluma
Slanutak na površini većoj od jednog duluma

„Brat i ja radimo u smjenama, obrađujemo nešto zemlje i vinograd s oko 500 loza“, veli Ante kojeg nismo mogli odbiti da ne okušamo vino s visoravni između neumskih gora. Po našem skromnom sudu, žilavka je iznimne kakvoće. Zanimljivo, u kraju gdje se povremeno jave vukovi, izgleda da nema lisice, jer Antine koke slobodno šetaju prostranim dvorištem koje je omeđeno samo suhozidom.

„Šteta do sada nije bilo“, konstatira Ante koji nam pokaza obrađeno poljce na kojem su posađeni krumpiri, bijeli i crveni luk, te na naše iznenađenje slanutak, slani grah kako se nekada zvao u Hercegovini. Jednom riječju sve je bujo, a kako bi drugačije i moglo biti kod tri valjana momka.

Tekst i foto: D. Musa (Večernji list)

Vrutak, jezero od CHE HEČ-a
Vrutak, jezero od CHE HEČ-a

Najave i promocije

Related news