back to top
34.1 C
Čapljina
Utorak, 16 srpnja, 2024

FOTO: Zanimljivosti juga Hercegovine: Sedlari, selo koje je od plavne Trebišnjice pobjeglo na brdo

Nakon što smo u proteklom dijelu godine obišli neka mjesta juga Hercegovine u prvom dijelu kroz brdoviti dio općine Ravno, gorama odvojen i od mora i od Popova polja, zavirili smo i s druge, sjeverne, strane. Od niza sela koja su načičkana uz Popovo (što je povijesni naziv još od 12. stoljeća, dok je ono „polje“ dodano nakon dolaska Austro-Ugarske), kojim su prije nepunih pedesetak godina brektale parnjače i zviždali motorni vlakovi, izdvajaju se Sedlari. Prema uobičajenoj nomenklaturi Popovo započinje od Hutova na zapadu i pruža se do Sedlara na istoku, „sitnica“ od nekih tridesetak kilometara zračne linije. Dalje se prema istoku, nastavljaju Lug, pa Trebinjska šuma… Od mještana stalnih i povremenih s kojima smo razgovarali doznasmo da je mjesto dobilo naziv po obliku brda na koje se smjestilo. Bježeći od visokih voda koje su Popovom vladale u kišnijem dijelu godine, ljudi su se popeli na sedlo.

Prvo što pada u oči kad se trasom bivše uskotračne pruge stigne nadomak Sedlara upravo su kuće visoko u brdu. Već smo na primjeru drugih sela u tom dijelu, kao i u zapadnoj Hercegovini, konstatirali da se zemlja iznimno cijenila, gradilo se na padinama brda praktično na stijenama, jer je obradiva zemlja bila svetinja. U slučaju Sedlara, ljude su na brdo tjerale i poplave. Po slobodnoj procjeni neke od kuća uzverale su se više od stotinjak metara nadmorske visine iznad Popova. U stvari preci današnjih mještana Sedlara nisu ni imali izbora, ili će ih plavit vode ili će poput orlova s visine gledati na jezero u što se Popovo polje pretvaralo u kišovitijem dijelu godine. Naravno i Sedlari kao i sva sela uz nekadašnju uskotračnu prugu u podnožju ima lijepo zidanu postaju i prateće zgrade. Tim značajkama ovoga puta nismo pridavali pažnje. Krenuli smo uz Sedlare, ali smo zbog konfiguracije terena morali dva puta doći, jednostavno selo ima dva prilaza.

Prva osoba na koju smo naišli bio je Čedo Kovač, koji je davno još 1965. po završetku osnovne škole otišao iz mjesta, u ravnu Vojvodinu gdje i danas, Novom Sadu, živi. Kako ima i kuću u Herceg Novom, u Sedlare je navratio počistiti grobnicu roditelja i upaliti svijeća. Gospodin Kovač nas uputi s raskrižja gdje se mora ostaviti auto prema kući Jove Medara. Reče koliko za da „on tu stalno živi“. Jovo se obradovao dolasku makar i neznana gosta, tako da nije njegov dom bilo lako napustiti.

„Kad sam se vratio nakon rata, bavio sam se uzgojem stoke, pčelarstvom i vinogradarstvom. Imam vinograd dole u Polju i malu vinariju, a nakon što mi je žena umrla radim oko pčela i loze“, veli Jovo, koji uz ostalo u maloj bašči uz kuću, posadio i duhan:

„To je za moje potrebe, mi ovdje u Sedlarima, nikada se nismo bavili uzgojem duhana za prodaju, to su radili ovo iz Trebinjske šume“, veli Jovo koji nas je upoznao s Ostojom Kovačinom, do kojeg smo sa zapadne strane brda, morali ponovo pješice. Ostoja je opet posebna priča, do zadnjeg rata radio je kao grafičar u sarajevskom „Oslobođenju“, a onda se sa ženom i djecom, otisnuo u daleku Australiju. Kad je zaradio dovoljno novca obnovio je obiteljsku kuću u Sedlarima gdje boravi u toplijem dijelu godine, a u Sydney gdje mu je trenutačno stalno boravište, vraća se također u topliji dio godine. Zanimljivo, gospodin Ostoja koji u Sedlarima boravi sa suprugom Tanjom, tijekom razgledanja mjesnog groblja koje se nalazi na vrhuncu nekada impozantne ilirske gradine pokaza mjesto gdje će biti njegova grobnica.

„Da, da, vratit ću se u zavičaj“, na upit odgovori gospodin Ostoja.

Drugi posjet bio je duži razgovor s Milanom Bakmazom ing. elektrotehnike, koji živi u Trebinju, a često boravi u rodnim Sedlarima. Gospodin Bakmaz potvrdi da se u Sedlarima „duhan sadio samo za ličnu upotrebu“:

„Narod je ovdje živio od stočarstva i poljoprivrede. Ovce i krave su se čuvale. Tu okolo bila su dva – tri izvora, pa se stoka imala gdje pojiti, dok bi se volovi pustili u brdo. Domaćini iz Sedlara, su imali prijatelje u Gromači kod Dubrovnika. Svaka kuća je imala prijateljsku kuću u Gromaći, uz razmjenu robe, recimo maslinova ulja i slane ribe za suho meso i žito, glavna je bila razmjena volova na izor. Dok se ovdje čekalo povlačenje vode iz Popova, oni su uzimali volove i orali zemlju, kad bi oni završili onda su vraćali naše i davali svoje volove. Nije bilo granica, tako je bilo čak i za Turske!

„Loza je bila otporna na poplave“, nastavlja gospodin Bakmaz koji također ima malu vinariju, a ljudi su se znali orezivati iz čamaca. Sijale su se isključivo jare žitarice, kukuruz sijerak, popovski grah. Posebna priča je taj grah, bio je sivkasto zelen boje, a uspijevao je gdje ništa drugo nije moglo.“

Kao pravo tehničko lice Milan nas upoznaje i s još nekim detaljima karakterističnim za taj dio Popova:

„Kad se počeo raditi odvojak pruge za Trebinje 1903. godine, naši ljudi su se upoznali s ručnim alatom koji prije nisu poznavali. Isto je bilo s paradajzom, naši stari su ga prvi put u poznim godinama vidjeli. Prekretnica u životu bila je pojava bolesti na vinovoj lozi, ljudi su to zvali žiložder, krčili su vinograde i tada je počelo iseljavanje, koje traje i danas“, konstatira gospodin Bakmaz, koji se inače, živo sjeća i snimanja filmova u Popovu.

Tekst i foto: D. Musa

Najave i promocije

Related news