Nije splitski pop sastav Dalmatino u Ljubuški došao bez referenci, primjerice tri puta su rasprodali koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski u Zagrebu, hajde što su rasprodali dvoranu Gripe u Splitu, međutim njihov upravo održani koncert u Ljubuškom, bio je iznenađenje. Elem, rekordno su napunili Gradsku dvoranu! Ako se na sad legendarnoj utakmici između Izviđača i Barcelone u jesen 2002. godine, u dvoranu natiskalo 4.500 gledatelja, prema slobodnoj procjeni na koncertu sastava Dalmatino bilo je blizu 7.000 duša! Pravi rekord, koji je i uz tekst potpisanog zatekao nespremnog, umjesto foto aparata da kako je red ovjekovječi izniman događaj, kao nekad spomenutu utakmicu, stigao je „naoružan“ samo mobitelom, a to je uz raznorazne svjetlosne efekte samo za zlu ne trebalo.
Dakle, Dalmatino je dupke napunio dvoranu, prvo je iznenađenje, drugo su posjetitelji, umjesto starosno prošaranog sastava i s obzirom na ritam pjesama poluteatarskog ambijenta pridošla mladež kojoj su se priključili i vremešniji nije se „gasila“ punih 191 minutu, dakle duže od tri sata! Predgrupa Sinergija svojski se trudila 55 minuta na zagrijavanju publike, a zatim se Ivo Jagnjić, vokal i gitarist grupe nije gasio 2,06 sati. Međutim, ni tu nije bio kraj, jer su povici publike koncert produžili za još desetak minuta. Zaista, sve skupa više nego ugodno iznenađenje i pokazatelj da raznorazne da dvorane nepune samo „Cece i Mece“, nego i ozbiljni ljudi koji k tome ne preferiraju da su zvijezde.
Nismo anketirali mlade što ih je privuklo na ovaj koncert, kao ni stručnjaci za glazbu, međutim bilo je razvidno da neke od pjesama primjerice „Ditelina s čet’ri lista“, „Dvi sestre blizanke“, „Lozje“, „Dajem ti rič“… posjetitelji pjevaju naizust. Pri tome im nimalo ne smeta, čak što više, tipično dalmatinski izgovor, odnosno dalmatinske „riči“. Na kraju krajeva glazba i jeste tu da ruši granice.
Polazeći od teorijskog da je pop jedan od podžanrova zabavne glazbe pristupačan svima, „čak i glazbenim početnicima“ došli smo do zaključka da su bar na ljubuškom koncertu najjači adut Dalmatina bili tekstovi. Pjeva se o običnoj svakodnevici (“bez šporkih riči“), koja u tekstovima ovog sastava ne djeluje pežorativno, što glazbeni „bogovi“ dijeleći „pravdu“ znaju reći za ovu vrstu glazbe. Dalmatino jednostavno pjeva život, pa bismo po našem skromnom sudu parafrazirajući jedan od njihovih stihova – kao zaključak kazali – opet bura na pop okreće! Samo treba dobrih tekstova, odnosno tekstopisaca!
Tekst: D. Musa
Foto: Studio “Musa”
